"Ne znam da l' sam sretnija..."
Dala sam otkaz. Danas... uzela platu, otišla i potrošila je skoro do poslednje pare na mamin poklon za rođendan, bez trunke kajanja.
Tužna sam.
Jutros preturam po ormaru da nađem stvari koje ću da obučem na posao i vidim da mi ništa nije tu. Tamo je negde. U Nekoj pički materini u nekom stanu, kao. Marš.
Ne ide mi se. Uopšte mi se ne ide. Znam da mi je to jedini izlaz da nikad više nogom ne zgazim kao konobarica, fizikalac, šankerica i potrčko bilo kome ne samo u ovaj šugavi kafić, nego bilo gde... ali mi se ne ide.
Nemam ništa. Svi idu negde.
Ništa mene osim porodice ne vezuje za ovaj grad. Nemam rodbine. Sve mi je negde daleko. On je u Bosni. Rodbina po selu i ko zna gde... :) Prijatelji po fakultetima... I divno.
Razočarala sam se u ljude koje sam volela više od sebe. I s kojima sam odrasla.
S osobom sa kojom sam bila dve godine u vezi sam prekinula kontakt. Ne bih se pomirila sa njim nikad, ali mi je krivo što se sve završilo baš tako. Krivo mi je što se nije borio za mene ni malo. Krivo mi je što me je pustio tek tako. Krivo mi je što je sve ispalo tako bezveze. :)
A s druge strane... opet sam tužna.
Zaljubila sam se u najgorem mogućem trenutku u osobu koja živi preko 400km daleko... i koju ne mogu da vidim... i koja mi nedostaje užasno. I sve me nervira.
I sad bih sela na autobus, i otišla. Samo da ga zagrlim. Ništa drugo.
Najbolji drug mi ide za Kragujevac.
Mama ostaje ovde.
Sve me nervira.
A ja? Gde ću ja? U Beograd?
Tako se plašim da se neću uklopiti, da će me opet kinjiti i smarati kao u srednjoj... da ću opet biti "ona mala debela" koju svi provociraju, podjebavaju i ismejavaju. Koja se kao nešto svađa... a onda dođe kući, zatvori vrata od sobe i isplače Boga oca.
I ko sam ja uopšte?
I koja je moja svrha uopšte? Meni ništa jasno nije.
I sve me nervira. I samo mi se plače.
I samo jedem.
Kao stoka.
I to me mnogo nervira. Ej. Mnogo.
Nedostaje mi ono kad sam bila mala.. kad me mama uhvati za ruku i odemo da šetamo i da bacamo kamenčiće pod obalom dole. Kad me tata vodi na Borjak sa njom da se igramo. Nedostaje mi sve.
Nedostaje mi deda.
Nedostaje mi sestra...
Krivo mi je što ne govorim sa rođenim stricem, i što ne mogu da vidim sestru. Krivo mi je.
Al' eto. Tako. :)
Ja sam dobro.
Naravno da ces se uklopiti gde god da odes!!! Necu nikada vise da te cujem da tako pricas o sebi.
Drugi te vide onako kako zracis. Ne smes da imas komplekse, pa sta ako si mala debela, treba da volis to sto jesi. Moze da te povredi samo ono sto dopustis da te povredjuje.
Glavu gore i teraj dalje.
A i to za posao... i kao konobarica, sankerica, sobariica, cistacica, nebitno.. kako se postavis tako ce te i tretirati. Nije sramota raditi gore navedene poslove, sramota je ne raditi.
Ja znam da ces uspeti! ;)
Ne stidim se ja svog posla. :) Niti omalovažavam bilo koga ko to radi, samo što mi nije cilj da mi životom diriguje neko ko ima jedva završenih četiri razreda osnovne škole... i ko me tretira kao stoku, a ne kao radnika, a kamoli kao čoveka. :)
Nadam se da si u pravu! I hvala :)!
Ne, nisam ni mislila da se stidiš toga, samo sam htela da kažem da je stav najbitniji kako se postaviš tako se odnose prema tebi. Navela sam te poslove samo kao primer.
I da, zaboravila sam da kažem... šta čekaš, idi kod momka u Bosnu :)
Nemam s čim. Da imam, bih, veruj mi. :)
evo i ja da dodam isto sto je i idzi rekla: naravno da ces se uklopiti! nema sanse da se ne uklopis, samo treba da imas pozitivan stav. lepe misli donose lepe stvari :)